Pisane odluke koje datiraju iz 1272. pa nadalje, u tadašnjem Statutu Dubrovačke Republike, mogu se smatrati jednima od najstarijih pisanih vatrogasnih zakona u Europi. U VI. knjizi Dubrovačkog statuta, kodificiranog 1272.godine, nalaze se tri poglavlja, odnosno tri zakona koji su doneseni sa svrhom da se spriječi izbijanje požara u gradu. U zakonskom zborniku u koji su uneseni zakoni poslije Statuta, naime, u „Knjizi svih reformacija“ registrirana su još dva zakona s istom svrhom.
O kakvim se zakonima radi?
U prvom redu, uočavajući veliku opasnost koju za izbijanja požara predstavljaju kuće od slame, stari su Dubrovčani već 1272. donijeli opću zabranu pravljenja takvih kuća unutar gradskih zidina. „Nitko ne smije da pravi kuću od slame unutar gradskih zidina“ (Statut, knj. VI., pogl.57). Nekoliko godina kasnije tj. 1360. Veliko vijeće je donesene odredbe o vatrogastvu još više proširilo pa tako u slučaju požara na licu mjesta trebaju doći zidar, kamenari s polugama i svi mornari koji bi se zatekli u gradu morali su doći gasiti požar. Nabavljeno je 6 manjih i većih ljestava koje su se imale upotrijebiti samo u slučaju požara, a svi slobodni (gospari noći) tj. dežurni oficiri grada morali su sa svojim ljudima pod oružjem zaposjesti gradska vrata i placu dok su slobodni kapetani gradskih straža morali sa svojim odjelima pojačati straže na zidinama. Navedeni je zakon s ovom nadopunom ostao na snazi kroz niz stoljeća a prestao je važiti padom Republike. Drugu veliku opasnost za izbijanje požara, uzevši u obzir kuće od drvene građe i uske ulice, zakonodavac je vidio u vatrama koje su postolari ložili ispod kotlova u svrhu štavljenja koža. Zato je pod prijetnjom kazne od 5 perpera bilo zabranjeno svim postolarima da lože takve vatre. Niti jedan postolar ne smije unutar gradskih zidina ložiti vatru ispod kotlova u svrhu štavljenja koža. Oko kastruma ne smiju se uopće štaviti kože. Tko prekrši ovu naredbu platit će globu od 5 perpera. (Statut, knj. VI, pogl.55).
Ova je zabrana dopunjena i proširena novim zakonom 1335. na taj način što ubuduće, ne samo postolari, nitko od građana nije smio ložiti vatre u svrhu topljenja sala i loja ni u svrhu štavljenja koža. Štavljenje koža moralo se obavljati izvan gradskih zidina, na određenom mjestu kod gradskog mosta i to pod prijetnjom kazne od 5 perpera. Uopće, ovim je zakonom bila zabranjena svaka faza štavljenja koža unutar zidina, u kojoj bi uslijed loženja vatre postojala opasnost požara „Et non possint facere aliquod coneiamentum de pelibus suis, quod pertineat ad periculum ignis“, dok su fazu čišćenja koža živim krečom smjeli obavljati u gradu. "Isto je tako prihvaćeno i potvrđeno da se nijedan postolar, ni bilo koja druga osoba, ne usudi unutar gradskog zida grada Dubrovnika topiti ili dati topiti ni salo, ni loj, ni štaviti koju kožu, nego samo izvan vrata blizu gradskog mosta, na uobičajenom mjestu, pod kaznom od 5 perpera za svaki put. Prijavitelj prekršitelja, ako njegova prijava bude istinita, dobit će polovinu kazne. Međutim, u gradu mogu imati jamu sa živim krečom. I ne smiju vršiti bilo kakvo štavljenje svojih koža, koje bi predstavljalo opasnost od požara, pod istom kaznom."("Knjiga svih reformacija", list III, pogl.3). Zakon koji je sadržan u 27. poglavlju VI. knjige Statuta, kojim se zabranjuje držati vino svima onima kojih su kuće izgradnjom gradskih zidina postale sastavni dio grada ako im kuće nisu od kamena dok im je slobodno držati druge živežne namirnice - bez sumnje treba smatrati jednom od preventivnih mjera protiv požara. To postaje još uvjerljivije kad se zna da je uz vino bilo uvijek i rakije koja - barem ona proizvedena na teritoriju Dubrovačke Republike – ima toliko alkohola da poprima svojstvo lako zapaljive materije „Pošto su izgradnjom zidina kuće koje su ranije bile izvan zidina postale sastavni dio grada, naređujemo da stanovnici tih kuća smiju držati živežne namirnice, ali ne smiju držati vino, ako nemaju kuću od kamena. U takvim kućama mogu držati vino koliko hoće.“ (Statut, knj. VI, pogl.27). Ima još jedan zakon koji se odnosi na zabranu držanja lako zapaljivih materijala, ako mjesta na kojima se čuvaju ne pružaju zaštitu od izbijanja požara. To je zakon iz 1335. prema kojemu nitko nije smio držati na prodaju katran (crnu smolu) u bilo kojoj kući, nego samo u kamenom presvođenom prostoru, pod kaznom od 5 perpera. Isto tako bilo je naređeno „da nitko ne smije držati katran na prodaju u bilo kojoj kući, nego u kamenom presvođenom prostoru, pod kaznom od 5 perpera za svakoga.“ (Knjiga svih reformacija, list I. pogl. 9.). To bi bile dosad poznate preventivne mjere koje su protiv izbijanja požara primjenjivali stari Dubrovčani. One, u svakom slučaju, već time što su unesene u zakonodavstvo, dovoljno govore o visokoj svijesti starih Dubrovčana i o njihovoj brizi da sačuvaju svoj grad od neželjenih posljedica požara.
Organizacija vatrogasne službe
U dubrovačkom zakonodavstvu postoje dvije uredbe koje govore o organizaciji vatrogasne službe. Jedna se nalazi u Dubrovačkom statutu (knj. VIII, pogl.60), a druga u zakonskom zborniku zvanom „Zelena knjiga“ (pogl. 16).
Prvu uredbu, pod naslovom „De igne“ - o vatri, donio je 6. siječnja 1309.g dubrovački knez Andrija Dauro, sa privolom Velikog i Malog vijeća, i uz odobrenje puka skupljenog na Placi, po običaju zvonjavom zvona, a u želji da sačuva ljude i grad Dubrovnik, u slučaju kad bi uslijed nepažnje ljudi u njemu izbio požar i tako ga doveo u veliku i opću opasnost.
Drugu uredbu, pod naslovom „Kako treba gasiti požar i čuvati grad“, jednoglasno je donijelo Veliko vijeće na svojoj sjednici od 27. lipnja 1359.g., kojoj su prisustvovala 84 vijećnika. Ova je uredba donesena kao dopuna prethodnoj. (U prilogu vidi prijevod i jedne i druge uredbe).
Kad se analiziraju ove dvije uredbe, u njima se mogu razabrati slijedeći elementi vatrogasne službe:
1. Opća obveza građana u gašenju požara
U slučaju izbijanja požara u nekoj kući u gradu ili burgusu, svi stanovnici grada i burgusa bili su obvezni da dotrče na mjesto požara i da sudjeluju u gašenju.
2. Opća obveza građana da sudjeluju u gašenju požara sa svojim alatom
U slučaju požara, svi stanovnici grada i burgusa morali su požuriti gasiti požar, noseći sa sobom svoje sjekire, kablove i vjedra puna vode.
3. Garancija općine za alat privatnika
U slučaju da je prilikom gašenja požara bio uništen ili izgubljen koji komad alata privatnika, općina je bila obvezna da ga nadoknadi.
4. Posebna uloga obrtnika kao stručnih osoba kod gašenja požara
Premda je bila opća obaveza svih građana da sudjeluju u gašenju požara, u spomenutim uredbama posebno se spominju i zadužuju pojedini obrtnici koji su pod kaznom od 5 perpera bili dužni da odmah dođu na mjesto požara sa svojim alatom: postolari i krznari sa svojim vjedrima punim vode; maranguni (drvodjelci) i kalafati (majstori brodograditeljske struke) sa svojim sjekirama, vjedrima i kablovima punim vode; kamenari sa svojim polugama i maljevima. Spominju se i mornari koji su, bez sumnje, bili zaduženi za penjanje na krovove.
5. Lokaliziranje požara rušenjem susjednih kuća
U slučaju kad je zaprijetila opasnost širenja požara, zakon je predviđao rušenje susjednih kuća i određivao da naknadu za porušene kuće mora dati općina, prema procjeni trojice ili petorice „dobrih ljudi“.
6. Posebna vatrogasna oprema u vlasništvu općine koja se smjela koristitii isključivo u vatrogasne svrhe
Pored obveze svih građana, a posebno nekih obrtnika, da sudjeluju u gašenju požara svojim alatom, općina se trebala brinuti za vlastitu vatrogasnu opremu koja se smjela koristiti samo u vatrogasne svrhe. Ta se oprema sastojala od 120 vatrogasnih sjekira (po 20 za svaki gradski seksterij), od 24 čekića i 6 što većih, što manjih vatrogasnih ljestvi. Ljestve su morale biti pohranjene u gradskom arsenalu i nije ih smjela koristiti u druge svrhe ni sama općina. Sjekirama su bili zaduženi "dobri ljudi" koji su s njima, pod prijetnjom kazne od 5 perpera, morali trčati na mjesto požara. Sa čekićima su bili zaduženi postolari i krznari. Ne kaže se tko je bio zadužen s ljestvama, ali se može pretpostaviti da su to bili mornari.
7. Sprečavanje panike
U slučaju izbijanja požara, bilo to danju ili noću, nijedna žena, pod kaznom od 5 perpera, nije smjela ići na mjesto požara, niti izlaziti iz kuće. Izuzete su bile samo radnice, ropkinje i druge sluškinje dubrovačke vlastele koje su bile dužne trčati na mjesto požara s kablima i vjedrima punim vode.
8. Zaštita javnog reda i sprečavanje krivičnih djela koja bi se mogla dogoditi u vrijeme požara
Budući da je vrijeme požara, kad su ljudi napuštali svoje domove da bi gasili, i kad je u gradu vladala uznemirenost, bilo vrlo povoljno za pljačku i nasilje, dubrovački je zakonodavac u tim slučajevima propisao obvezu za sve noćne nadzornike (domine de nocte) i kapetane da sa svojim stražarima i vojnicima s oružjem trče na gradska vrata i na Placu i to pod prijetnjom kazne od 25 perpera za noćne nadzornike i kapetane, a 5 perpera za stražare.
Kad se razmotre izneseni elementi vatrogasne službe, sadržani u spomenutim dvjema uredbama, dobiva se utisak da je ta služba u Dubrovniku u 14.st. bila tako dobro razvijena, da bi se, za ono vrijeme, jedva što bolje poželjeti moglo. Moglo bi se primijetiti da nije naznačeno na koji je način davana uzbuna, ali se može pretpostaviti da je to bilo zvonjavom.
Sankcija protiv palikuća
U Dubrovačkom statutu nema nijednog zakona koji bi govorio o kaznama za palikuće. Međutim, ima jedan zakon koji govori o naknadi štete za spaljene kolibe na najstarijem području Dubrovnika, na tzv. Astareji i na dubrovačkim otocima. To je zakon od 11. srpnja 1280., a uvršten je u VIII. knjigu Statuta kao poglavlje 35, i nosi naslov „O paljevini koliba, kako treba nadoknaditi štetu i platiti.“ Prema tom zakonu, ako bi bila spaljena neka koliba na spomenutom području, a ne bi se mogao otkriti krivac, štetu koja bi nastala na kolibi, stvarima u njoj, drveću i lozama oko kolibe, morali su nadoknaditi stanovnici onog mjesta (contrate) ili otoka, prema procjeni ljudi koje bi izabrao knez sa svojim sucima. Očito je da se radilo o siromašnim kolibama, jer se u zakonu kaže da spaljena koliba sa svom robom koja bi se u njoj mogla naći, ne smije biti procijenjena na više od 5 perpera. Ovdje se, dakle, radi samo o naknadi štete od strane stanovnika područja na kojem je spaljena koliba.
U slučaju da se ne uspije otkriti krivac, a kakva je kazna bila namijenjena krivcu, zakon ništa ne kaže. No, nije neosnovano pretpostaviti da ga je čekala smrtna kazna. Takva pretpostavka dobiva potvrdu u jednom poglavlju (46) Lastovskog statuta, u kojoj se palikuće izjednačavaju s ubojicama, a za ubojice je bila propisana smrtna kazna.
Izričita sankcija protiv palikuća nalazi se u uredbi koju je donijelo Veliko vijeće na svojoj sjednici od 21. veljače 1441.g. Na toj sjednici kojoj je prisustvovalo 106 vijećnika, sa 84 glasa za i 24 glasa protiv izglasana je uredba pod naslovom „Uredba o požarima i štetama počinjenim u Astareji“. Ova uredba unesena je u zakonski zbornik "Zelena knjiga" kao glava 328.
Zakonodavac obrazlaže donošenje te uredbe time što se od nekog vremena u Astareji, kaže se u uvodnom dijelu, gotovo svakodnevno dešavaju razbojstva, paljevine i štete, uslijed čega su materijalno uništeni i zemljoposjednici i seljaci.
Zakonodavac navodi dalje još jedan razlog, a to je da je vrlo teško otkriti počinitelje takvih krivičnih djela zbog velike njihove lukavosti kojom ih izvršavaju, pa ta krivična djela želi spriječiti prenošenjem odgovornosti za takva djela na stanovništvo onog područja (kaznačine) na kojem bi se dogodila.
Prema toj uredbi, naime, glavar kaznačine, ako bi na njegovom području bila spaljena koja kuća ili koliba, morao je u roku od četiri mjeseca pronaći palikuću. Ako ga u tom roku ne bi uspio pronaći, kaznačina je, prema službenoj procjeni, morala nadoknaditi štetu. Ali, ako bi krivac bio pronađen, za njega je u uredbi predviđena smrtra kazna, i to vješanjem. „Mora biti obješen tako, da mu se duša odijeli od tijela.“
Koliko je zakonodavcu bilo stalo do toga da pronađe palikuću, vidi se iz završnog dijela uredbe gdje se kaže da knez može ovlastiti glavara kaznačine da u svrhu otkrivanja palikuće utroši određeni iznos novca za sočbinu, tj. za plaćanje tajnih svjedoka, ovdje, prijavitelja krivca.
Inače, smrtna kazna za palikuće predviđena je i u nekim drugim statutima dalmatinskih gradova, i to spaljivanjem ili vješanjem. U Vinodolskom statutu (gl.62) bez oznake na koji način treba kazna biti izvršena; u Skradinskom (gl.58), Splitskom (gi.35) i Trogirskom (Knj.II gl.22) spaljivanjem, a u Korčulanskom (gl.91) kao i u spomenutoj dubrovačkoj uredbi, vješanjem.
Dakle, od 1272. do 1360. godine ove pisane odredbe jasno su rješavale obveze gašenja i tko se mora odazvati (strogo se kažnjavalo neizvršitelje ovih odredbi).
Vidljivo je da se raspolagalo određenom vatrogasnom opremom koja se nije smjela upotrijebiti u bilo kakve druge svrhe osim vatrogasnih.
Također se točno znalo tko snosi troškove za nabavku vatrogasne opreme kao i troškove nastale požarom, a posebna se pažnja posvećivala stražarskoj službi.
Iz svih naprijed spomenutih akata vidljivo je da su kazne vezane za događanja oko požara bile vrlo visoke. Ovakve odluke sadržavaju gotovo sve detalje današnjih zakona pa ih se smatra prvim pisanim zakonima o vatrogastvu.
I da su svi gospodari noći dužni pohitati sa svojim slugama na Vrata i na Placu sa oružjem, i svi kapetani toga mjeseca moraju poći sa stražarima na vrata zidina, pod kaznom od 25 perpera za svakoga gospodara noći i svakoga kapetana, a od 5 perpera za svakog slugu gospodara noći i za svakog stražara toga mjeseca.
Što se tiče sankcija o kršenju zabrana donesenih u svrhu zaštite od šumskih požara, kao što je bila ona o pravljenju lazina upotrebom vatre iz 1662., senat je takve prekršaje kažnjavao visokom novčanom kaznom od 100 dukata, ako se radilo o plemićima ili građanima, a sa šest mjeseci zatvora, ako se radilo o pučanima. Osim toga bila je predviđena i tortura od tri trzaja konopa (ictus funis) nasred dubrovačke glavne ulice.
Koliko je dubrovačka vlada smatrala podmetanje požara teškim zločinom i koliko joj je bilo stalo da se dočepa takvih zločinaca, vidi se i iz toga što je u tu svrhu raspisivala velike nagrade onomu koji ih prokaže. Kad je npr. u noći između 7. i 8. kolovoza 1485. netko podmetnuo vatru na vrata kuće dvaju svećenika u blizini crkve Sv. Petra, senat je odmah ujutro donio odluku da se preko javnog proglasa obeća onomu koji prokaže krivca ili krivce 1000 perpera i dade uvjeravanja da će onaj koji prokaže biti držan u tajnosti. (Cons.rog.sv.25., str.50).
U pogledu preventivnih mjera u svrhu sprečavanja šumskih požara ovdje se može navesti zabrana pravljenja tzv. lazina (pravljenje prolaza kroz šumu ili krčenje šume) u Stonu i na Pelješcu, upotrebom vatre.
Ovu je zabranu donio Senat 1662. godine prigodom požara općinske šume blizu Stona (Cons.rog.sv. 111, str.118).
Odnos Dubrovačke Republike prema pogorelcima i onima koji su se isticali pri gašenju
Kad se govori o strogom stavu dubrovačkih upravljača protiv palikuća i prekršitelja preventivnih mjera protiv požara, može se postaviti pitanje: kakav je bio njihov odnos prema pogorelcirna i onima koji su se isticali pri gašenju požara.
O tome nam kazuje odluka senata od 4. siječnja 1775. povodom požara koji je izbio te noći u gradu i uništio barem dvije kuće.
Senat je, naime, toga jutra izglasao novčanu pomoć vlasnicima izgorjelih kuća, izabrao tri senatora da podijele nagradu od 2000 dukata i podmire troškove gašenja požara, te ispitaju krivična djela koja su počinjena u gradu za vrijeme požara, a istovremeno senat je stavio u zadatak članu Malog vijeća, Zamanji Crijeviću da potraži na Placi guvernera oružja (tu je funkciju vršio stranac) i da mu u ime senata izrazi vladino zadovoljstvo za pažnju koju je pokazao prigodom nastalog požara, a spomenutim senatorima da točno provjere tko se od građana dobro ponio u toj prigodi i da im također u ime vlade izraze zadovoljstvo. (Cons.rog.sv. 184.str.3-10).
Iz ovoga se može zaključiti da dubrovački upravljači i nisu znali samo dobro organizirati vatrogasnu službu, nego je učiniti i efikasnom, nagrađujući i dajući priznanje onima koji su se u toj službi posebno zalagali i isticali.
Na kraju, treba još jednom naglasiti da se u Dubrovačkom arhivu, bez sumnje, nalazi još mnogo, ako ne zakona o vatrogasnoj službi, a ono odluka dubrovačkih vijeća koje su donesene u svrhu zaštite od požara i grada i šumskih površina.
I još jedna stvar, a to je, da je u starom Dubrovniku već u početku XIV.st., dakle, pred gotovo 700 godina, vatrogasna služba bila na zavidnoj visini, i da je to - koliko nam je poznato - najstarija vatrogasna služba u našoj zemlji.
Međutim, koliko god imponira briga i skrb starih Dubrovčana za vatrogastvo, toliko začuđuje nehaj onih, koji su padom Republike 1808. preuzeli vlast u gradu. Trebalo je dakle dugo vremena, sve do 1907. godine, da u vatrogastvu ovaj grad nastavi ondje gdje je pred punih stotinu godina stao.
USPOSTAVLJANJE VATROGASNE SLUŽBE U DUBROVNIKU
Česta je pojava u prošlosti da su velike tragedije bile povod značajnim pothvatima. Tako je bilo i u razvoju vatrogastva. Veliki su požari i štete od njih širom svijeta bili povod za unapređenje ove službe i osnivanje vatrogasnih društava. Tako je bilo i u Dubrovniku.
1907.G. Požar broda „Fortunata“
Veliki teretnjak turske zastave "Fortunata" nije bio tako sretan, kako mu to ime govori, jer je na njemu 1907. nakon što je s teretom slame doplovio u Grušku luku buknuo požar. Svi napori da se požar ugasi i brod spasi bili su uzaludni, prvenstveno zbog toga što nije bilo stručne organizacije prilikom gašenja požara, pa je brod potopljen.
Taj nemio događaj uvjetovao je da se razmisli o potrebi organiziranja vatrogasne službe i u Dubrovniku, drugim riječima da se obnovi vatrogasna tradicija ali naravno na suvremenim principima.
Dana 5. ožujka 1907. u dnevni red sjednice ondašnjeg Općinskog vijeća kao jedna od točaka dnevnog reda bilo je uvršteno pitanje osnivanja Dobrovoljnog vatrogasnog zbora. Prijedlog je prihvaćen jednoglasno a u odredbi se navodilo da će se Zbor sastojati od 24 druga, da je služba vatrogasaca dobrovoljna i besplatna, da će ih općina o svom trošku osigurati u slučaju nezgode, te da će vatrogasci u službi nositi "monturu". Na sjednici 27. ožujka iste godine donesen je Pravilnik koji je sadržavao prava i dužnosti, te je vatrogasni zbor započeo praktično djelovanje. Prvi njegov komandir bio je Diego Vučetić, a prvi članovi: Josip Beato, Vlaho Raguž, Ćićo Sagrestano, Ivo Orlić, Lujo Korčulanin, Ivo Bijele, Berto Roza, Baldo Baica, Ivo Dilorenci, Johan Pozniak, Vido Medonić i Vlaho Lise. Uspostavljanjem Vatrogasnog zbora, daljnji rad uvijek se odlikovao s puno detalja samoprijegora i humane požrtvovnosti, ali i ideala stavljenih u službu zajednice.
Jedna od najstarijih vatrogasnih oprema u počecima vatrogastva
Uloga naših vatrogasnih društava u burnim desetljećima razne vlasti na ovim prostorima i borbe naših ljudi za nacionalnu afirmaciju bila je jednako važna na patriotskom kao i na humanom polju. Razvijanje i gajenje nacionalne svijesti te borba protiv političkih i društvenih vlastodržaca u vatrogasnom se društvu provodila s jednakim poletom i samoprijegorom kao i borbi protiv požara, što se dokazalo u dva svjetska rata a posebno u Domovinskom ratu.
Samoprijegor i veliku ljubav prema gradu opisuju već arhivski dokumenti prilikom gašenja požara Samostana Male Braće 1913.godine, pa požara električne centrale i niz drugih. Vatrogasci su se pozivali trubom a oni bi primitivna vatrogasna kola vukli i ručnim pumpama crpili vodu.
Vatrogasci vuku vatrogasnu pumpu na zaprežnim kolima
Restaurirana vatrogasna pumpa koju su vatrogasci vukli na zaprežnim kolima
Kao danas tako i u prošlosti vatrogasci su imali problema u nabavci opreme što su nadoknađivali svojim zanatskim znanjem te su mnogo toga radili sami, a u vatrogastvu su radili i poznati obrtnici. Od 1934. - 1935., kad je na dužnosti komandira jedinice bio gosp. Frano Petausa, sami vatrogasci su osposobili prva „momčadska vatrogasna kola“ i prvu vatrogasnu pumpu.
Još 1930. god. vidljivo je, po vatrogasnim odorama, koliko su vatrogasci bili cijenjeni u društvu, što su svojim radom i zaslužili
Već polovicom 19. st. dubrovački vatrogasci su u akcijama koristili motor
Godine 1941. početkom II. Svjetskog rata, iako nigdje nije zapisana aktivnost društva, usmena predaja potvrđuje da su se vatrogasci uključili u spašavanje grada, a trojica vatrogasaca položili su i svoj život u borbama. Koristeći ratne prilike zarobljena dva automobila „Fiat diesel“ i „Chevrolet“ preko noći su promijenili sivo maslinastu vojničku u crvenu vatrogasnu boju.
Zarobljeni talijanski „chevrolet“ prenamijenjen u vatrogasno vozilo
I u vrijeme rata održavale su se vatrogasne vježbe
Vatrogasci su imali i svoje svečanosti u čemu ih je uvijek podržavao grad
Mimohod vatrogasaca Stradunom
Kapitulacijom Italije društvo je još više ojačalo opremom, prvenstveno motorima i prijevoznim sredstvima što je omogućilo aktivniju pomoć. Poznato je da su sudjelovali na gašenju puno požara od kojih su najveći požar Hotela „Viktorija“ i zgrade „Dubrovačke plovidbe“.
Iza 1945. vatrogasno društvo naziva se vatrogasna četa a do tada se koristio naziv "vatrogasni zbor".
Prvi komandir bio je Antun Ćesko a komesar Novak Bukvić koji obnaša sanitetsku službu. Činjenica je da su se vatrogasci isticali mnogim humanim radom, posebno oko ranjenika, iskrcavanju UNRA-ine pomoći te njenom osiguranju. Po svojim zalaganjima i naporima koje su uložili dubrovački vatrogasci, a na osnovi priznanja koja su dobili, dobili su značajno povijesno mjesto kao i mnogi branitelji.
Uz dobrovoljne vatrogasce osniva se i vatrogasna milicija ali između obje organizacije postoji u svemu koordinacija, čovjekoljublje, požrtvovnost i društvena discipliniranost, nacionalna svijest, što je i oduvijek bila odlika vatrogasaca i vatrogastva.
Nedostatak sredstava i tada su vatrogasci rješavali svojim znanjem pa su već u svojem skromnom spremištu osposobili vlastitu radionicu, te su počeli od starih dijelova raznih vozila sastavljati vozila za potrebe vatrogastva. Ubrzo su dvoja "momčadska vatrogasna kola" izgrađena na ovaj način a i jedan „Chevrolet“ preuređen je u cisternu.
Nabavljeno je dosta vatrogasne opreme i vozila pa je postojeće spremište postalo preusko te je postala aktivna davna želja dubrovačkih vatrogasaca da se sagradi vatrogasni dom.
Vatrogasac Jozo Šikić poklonio je u tu svrhu jednu kuću i zemljište a gospoda Marin Cetinić, Bernard Stulli, Mato Grozdanić, Mario Golušić, Ivan Šuljak, Božo Puhovski, Doz i drugi zauzeli su se za realizaciju ove akcije. Vatrogasci su se obvezali da će sudjelovati u izgradnji ovog doma i s više stotina sati dobrovoljnog rada to su i učinili.
Početak gradnje vatrogasnog doma
25. svibnja 1949. obilježen je početak gradnje vatrogasnog doma u Dubrovniku, gdje su i danas smješteni dubrovački vatrogasci.
Dana 2. svibnja 1950. svečano je otvoren vatrogasni dom, jedan od prvih u našoj državi, a jedan od prvih objekata sagrađenih nakon II. Svjetskog rata u Dubrovniku. Tada je to bio suvremeni dom, a danas je jedan od najlošijih u Hrvatskoj, ali zahvaljujući gradskim vlastima počelo se sa realizacijom novog vatrogasnog doma.
Svečanost otvorenja vatrogasnog doma 2. svibnja 1950. godine
Tada dobrovoljni vatrogasci postaju članovima vatrogasne milicije te je to ujedno početak profesionalnog vatrogastva. Na području Dubrovačko - neretvanske županije iz ovih prostora širilo se vatrogastvo, da bi danas naraslo do velikog broja vatrogasnih društava.
Tadašnji vatrogasci bili su temeljito i stručno opremljeni
Već 1950. godine vatrogasci su izvodili vježbe sa izolacijskim odijelima
1957. godine u Zagrebu je otvorena vatrogasna škola, a prvi polaznici su dubrovački vatrogasci
Dubrovački vatrogasci nastavljaju i usavršavaju tradiciju te skoro u potpunosti izrađuju karoseriju vozila za svoje potrebe
Vatrogasci koji su sudjelovali u izradi nadogradnje vozila
Vatrogasci nastavljaju sa najstručnijim vježbama – uvježbavanje skokova u uskočnicu
Vrlo rano nabavljaju vatrogasne ljestve na vozilu i rade obuku
